Pano 3
Knez Milan Obrenović se verio sa Natalijom Petrovnom Keško 25. jula 1875. godine, a venčanje je obavljeno u Sabornoj crkvi u Beogradu 23. septembra (5. oktobra) iste godine. Natalijin otac je bio ruski pukovnik Petar Ivanovič Keško, a majka Pulherija Rumunka. Iako nije bila ruska princeza, kao polu-Ruskinja, donekle je zadovoljavala ambicije i kapric srpskog kneza[1].
Niko u Srbiji nije znao da su knez Milan i Natalija, zapravo, bili vrlo bliski rođaci. Naime, Natalijin otac Petar Keško i Milanova majka Marija Katardži, bili su deca od dve rođene sestre. U prvo vreme između njih je vladala iskrena ljubav, ali za vreme srspko-turskog rata, kneginja je rodila 2. avgusta 1876. muško dete i jedan od prvih sukoba među supružnicima je izbio po pitanju davanja imena detetu. Knez Milan je želeo da nasledniku da ime Miloš, a kneginja Aleksandar. Toliko je bila kategorična, da je ostalo po njenom. Dobili su i drugo muško dete septembra 1878. koje je poživelo samo pet dana. Kada se Milan 22. februara (6.marta) proglasio za kralja, Natalija nije time preterano oduševljena. Da li je svojim držanjem i koliko Ntalija doprinela da se ljubav između nje i Milana ugasi, to se ne može znati, ali je izvesno da je ovaj vladar zaronio u bračna neverstva, kocku i piće. Kako beleži R. Ljušić, Laza Kostić je sreo Nataliju dok se vozila dvorskim kočijama u pratnji dvorske dame, koja je sedela na kraljičinom krilu, to ponašanje nimalo nije bilo kraljevsko. U dnevniku Nikole Krestića u članku „Mramorno srce“ koji je objavljen na nemačkom, navodi se da je jedan francuski poslanik u Beogradu umeo da gleda u dlan, pa je na jednoj dvorskoj zabavi, kraljica zatražila da joj gleda, na šta je ovaj između ostalog, rekao da ona ne voli mušku ljubav, što je ona priznala. Kako primećuje Kostić, izgleda da joj knez bio veran najviše četiri godine.
Novi sukob izbio je 1887. godine, u vezi sa školovanjem prestolonaslednika Aleksandra. Kraljev plan je bio da se dečak školuje u Beču, a Natalija je bila energično protiv. 6. aprila je načinjen pisani sporazum kojim se rešava pitanje vaspitanja kraljevića Aleksandra, i već 30. aprila otputovali su na Krim.
Čuven je „Vizbadenski skandal“, gde je kralj naredio generalu Protiću da od kraljice otme prestolonaslednika. To se dogodilo 2. jula 1888. godine u Vizbazdenu. Zbog ovog događaja, kralj je optuživao kraljicu, pa je brakorazvodna parnica dospela na Arhijerejski sabor, koji je nastojao da ih izmiri. Ipak, srpski vladar je izvršio pritisak na mitropolita Teodosija da ga lično razvede, tako je i bilo, potpisivanjem već pripremljenog akta 12/24. oktobra 1888. godine[2].
Autoritet Milana, kao kralja, bio je ozbiljno narušen. Da bi popravio svoj položaj, dao je jedan od najslobodumnijih ustava u Evropi, 1888. Međutim, kako nije mogao da menja vladalačku narav i uverenja, pristao je na abdikaciju 22. februara (6.marta) 1889. u korist sina Aleksandra. Potom, odlazi u inostranstvo.
Po Natalijinom povratku u Beograd 17. septembra 1889. godine, tek dve nedelje nakon, dobilaje dozvolu da viđa sina, i to u proseku jednom u dva meseca, narednih 14 meseci. U maju 1890. godine u Srbiju se vraća i Milan, jer su ga pritisli teški dugovi, odmah se rasplamsala borba između bivših supružnika. Kraljica Natalijaje potpomognuta radikalima uspela da ne bude „bivša supruga“ i to 16. juna 1890. mitropolit Mihailo proglašava njihov razvod nevažećim. Milan je opet reagovao pritiskom, pa je ovaj akt povučen.
Vlada i namesništvo su bili na mukama zbog sukoba kraljevih roditelja, smatrali su da je najbolje rešenje da i kralj i kraljica odu iz zemlje. Pri kraju leta 1897. kraljica konačno napišta Srbiju, da se u nju više nikad ne vrati. Kralj Aleksandar je potpao pod uticaj oca, ali samo dok ga Draga nije uzela pod svoje. Venčali su se Aleksandar i Draga 23. jula 1900. godine.
Posle vesti o Draginoj lažnoj trudnoći, kralj Aleksandar je počeo da se osvešćuje i pisao je majci pisma. Poslednji kralj iz kuće Obrenovića i kraljica Draga ubijeni su noći 29. maja (11.juna) 1903. godine.
Kraljica Natalija je u martu 1902. godine u varošici Berksimer na Atlantiku promenila veru i prešla u katoličanstvo. Posle smrti sina, živela je u Francuskoj, potpuno povučeno. Umrla je u Parizu 1941. godine, bez ikog svog kraj sebe.
[1] Tomislav M. Simić Kalpački „Žene srpskih vladara“, Beograd 2010. str. 308
[2] Tomislav M. Simić Kalpački „Žene srpskih vladara“, Beograd 2010. str. 325